Prije mnogo godina, ovo je jezero bilo u istoj šumi. Zapadno tri sata hoda dalje. Na molbu kmetova, dragi Bog dopustio je da propadne grad zlih gospodara, braće Petra i Jakova. Sestra braće, Danica, sto godina činila je pokoru dok sa svojim suzama nije ugasila vatru u ponoru gdje je gorio grad njene braće. Jedno jutro, starac Antun Tičić nađe Danicu gdje mrtva pluta po vodi, sahrani ju, a jezero se preseli na njegovu zemlju i ovo mjesto.

Od pamtivijeka narod me zove Sovsko jezero Jer se u hrastovu lišću skrivahu Od davne davnine sove I druga ptičad noćna, Kako nam reče pjesnik Al danas je iznova granulo sunce!

I ti ćeš, dragi prijatelju, ovdje U mojoj sjeni uvijek naći Odmor svom tijelu, svome srcu, I htjeti ćeš da se ponovo vratiš Tišini ove vode, u ovaj šumski mir.